Gradski muzej Varaždin

ZLATKO PRICA Djela iz fundusa Galerije Prica u Samoboru

IZLOŽBA

mjesto održavanja: GMV Galerija starih i novih majstora, Trg M. Stančića 3
datum početka/završetka: 14.06.2012. / 08.07.2012.
otvorenje: 19,00 sati
organizator: Gradski muzej Varaždin

      U prostoru Galerije starih i novih majstora GMV-a otvara se izložba Zlatka Price (Pečuh, 1916. – Rijeka, 2003.), s izborom djela iz fundusa samoborske Galerije Prica. Projekt je rezultat suradnje i razmjene programa između Gradskog muzeja Varaždin i Pučkog otvorenog učilišta u Samoboru, gdje je prošle godine varaždinski muzej gostovao s izložbom Miljenka Stančića. Realizaciju izložbe financijski su potpomogli Grad Samobor i Ministarstvo kulture RH.

 

Predgovor Nikoline Mahović, kustosice u Galeriji Prica u Samoboru:

      "Zlatko Prica bio je čovjek koji je u svom dugom i bogatom životu učinio mnogo za Grad Samobor, ali i za razvitak hrvatske likovne umjetnosti. Osoba je to čiji su radovi prepoznati u svijetu, koji je izlagao u mnogim mjestima i muzejima.

      Izborom radova željeli smo prikazati bogati raspon autorova stvaralaštva. Pogledom na to razdoblje postaje vidljiv put kojim je Prica išao, a ujedno razmišljanja i ideje koje su ga nadahnjivale.

       U drugoj polovini devedesetih godina 20. stoljeća počela se ostvarivati dugogodišnja želja akademika Zlatka Price da Gradu Samoboru donira umjetnička djela iz svog bogatog opusa, kao i djela kćerke Vesne Prica. Njegova donacija je znak zahvalnosti gradu u kojem su oboje proveli velik dio svog života i koji je bio dugi niz godina njihova inspiracija. 2002. godine otvorena je Galerija Prica pri Pučkom otvorenom učilištu Samobor.

       Zlatko Prica rođen je 26. lipnja 1916. godine u Pečuhu gdje završava prvi razred osnovne škole nakon čega se s roditeljima seli u Zagreb. Kao gimnazijalac odlazi na procjenu svojih crteža Krsti Hegedušiću od kojeg dobiva poduku i poticaj za upis na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu. Ljubo Babić i Omer Mujadžić bili također njegovi profesori na Akademiji. Omer Mujadžić kojem Prica kao učitelju ostaje odan čitav život, “daje osnove onoga što je Babić tražio kao uvjet – perfektan crtež. Ne crtež kao ornament, nego crtež kao podatak.” Pricina sklonost crtačkoj perfekciji i akordima boje razvidna je već tada.

       Njegovo ozbiljnije umjetničko stvaralaštvo počinje 40ih godina. To je razdoblje kada stvara u formi akademskog realizma koristeći motive iz svakodnevnog života, kao što su krava, žene, djeca, autoportret, akt. Na završnoj diplomskoj izložbi 1940. godine Prici je dodijeljena “Pariška stipendija” koju tada, u okolnostima predratnog vremena, nije mogao koristiti. Godina 1941. zapamćena je u njegovom životopisu po prvoj izložbi u Umjetničkom paviljonu, ali i po njegovoj internaciji u logor Danica pokraj Koprivnice. U Topuskom 1944. godine, zajedno s Edom Murtićem, na rotacionom novinskom papiru ukoričenom padobranskom svilom litografijama ilustrira  “Jamu”, poemu Ivana Gorana Kovačića.

      Veliki preokret u njegovom stvaralaštvu nastaje nakon puta u Indiju 1952/53. godine gdje se upoznao sa umjetničkim stvaralaštvom koje je pronašlo idealnu ravnotežu suživota sa kulturom i religijom. Njegovo otkrivenje događa se osamljenički na Istoku u vrijeme kada sve umjetničke tendencije dolaze sa Zapada. Postepeno oslobađa boju njene funkcije plastične modulacije, a crtež postaje konstrukcija i struktura novog slikarskog prostora. U njemu se javlja želja da dvodimenzionalni prostor definira bojom i linijom kojima stvara dinamičke napetosti. Nakon tog puta postupno prelazi na apstraktni način izražavanja, što budi i bogatu kolorističku paletu koja s vremenom postaje prepoznatljiva kao njegova konstanta. Na tom tragu nižu se njegovi slikarski ciklusi i mijene: Samoborski ciklus do 1957., Plodovi zemlje od 1957. do 1969. godine, Ljudi i plodovi i Anatomije prirode od 1969. do 1971. godine.

      Uslijedio je Tarski ciklus, vrhunac majstorova stvaralačkog rasta. Moćne u izričaju, slike odaju duboku vjeru u slikarstvo i himna su  Mediteranu, drugoj koordinati Pricina poetskog obzorja, jer prva je već rano pronađena i sačuvana u Samoboru. Nastaju djela u kojima osciliraju svjetlosni i koloristički intenziteti. Pricino stvaralaštvo dobiva još jednu prepoznatljivu karakteristiku, a to je način na koji gradi kompoziciju horizontalama i vertikalama gdje svi potezi teže prema jednoj žarišnoj točci. U Tarskom ciklusu koji nastaje sedamdesetih i osamdesetih godina dvadesetog stoljeća ponovo se postupno vrača figuralici, simbolici, ponovno je zaokupljen motivom žene, ljudi, kupačica, brodova, obala, laguna, večernjih šetnji, stvarnim Tarskim životom.

      Nakon dugog života i bogatog umjetničkog stvaralaštva nije se predavao nego je stvarao ciklusOpatijski kišobrani. U svojim zrelim godinama iznenaditi će svježinom izričaja i motivike, dok su slike iz ciklusa Žena, koje nastaju posljednjih godina, konfesionalno intimnije.

     Gradeći tijekom šest desetljeća u trendove nesvrstivo slikarstvo Prica je usporedno u grafičkom mediju i crtačkoj sintaksi stvorio nezavisne i slikarstvu istodobno komplementarne cikluse crteža i grafika.

     U kulturno povijesnom smislu Zlatko Prica je cjelinom svog velikog opusa dao značajan doprinos cjelovitosti slike svijeta izražene posjedovanjem umjetnosti."

 

povratak