U tek nekoliko riječi mogao bi se opisati život u umjetničkom ciklusu mlade splitske slikarice Tisje Kljaković. Svaka dubokoumna analiza tog života bila bi suvišna, jer on je neopterećen kao i njezina djela. Pa upravo i ključ kvalitete likovnog djela obitava u jednostavnosti. Tražiti povijesne naslage, idole i utjecaje bilo bi pretjerano. Cilj nipošto nije bio stvaranje teže razumljivih djela, već onih koja poruku jednog življenja prenose transparentno. Izgrađenim individualnim umjetničkim izrazom, Tisja je slikarica koja je svoju ideju pretočila u oblike bliske svima nama. Promatrajući životne situacije jednog neidentificiranog para, shvaćamo da svakodnevni život dvoje ljudi ne predstavljaju intelektualni razgovori ili komplicirane geste već susret u kupaoni, dnevnoj sobi ili šetnja uz obalu. U takvim naizgled svakodnevnim momentima za aktere ove priče dovoljno je da postoje i samo to. Oni ne postavljaju pitanja i ne okreću se metafizičkim odgovorima nego nesputano egzistiraju u vlastitoj slobodi, a da istovremeno ne opterećuju nikoga oko sebe.

          Kompozicija je oblikovana minimalistički, uz isticanje detalja i to upravo onih koje nalazimo u svakom kućnom interijeru, iako prostor nigdje nije definiran. Umetanjem za život neophodnih elemenata kao što je namještaj ili pak jedno drvo u prirodi, autorica nam je ostavila mjesta da sami izgrađujemo ostatak ambijenta, ali i da nam naša mašta pomogne u stvaranju atmosfere. Praznina je ovdje suvislo promišljena i uklopljena, namjerno je smještena u slikarskoj priči i ona uspješno funkcionira u oku promatrača. Izdvojeni prizori govore o načinu na koji dvoje ljudi provodi slobodno vrijeme. Oni su uvijek prisni, jedan uz drugog, ili pak udaljeni, a opet naklonjeni jedno drugom dok kontakt ostvaruju jednostavnim gestama, blago nagnutim glavama ili spojenim rukama. Njima ne nedostaju dodatni protagonisti, oni su otišli i nije ni nužno da se vrate. Ponegdje je dovoljan samo harmonikaš da zabava traje, a ponegdje samo pas kao tihi promatrač i pratitelj. Zanimljivo je da publika u vrlo kratkom vremenu može shvatiti o čemu je riječ, a opet to je postignuto na najjednostavniji način, tako da su likovi oblikovani linearno, spolovi naglašeni primarno, detalji postavljeni na bijeloj podlozi. Tehnikom bez gomilanja i kompliciranja autorica se približava svima. Misao o dopadljivosti prepuštena je svakome od nas, jer ona je uvijek prisutna, neizbježna, a umjetnički dosezi široki. Tako je i sa cvijećem na stolu, glazbenim instrumentima, pticom na grani, čašom vina… Svi elementi postoje i u našoj i u umjetničkoj realnosti, a njih možemo voljeti i ne moramo. Na kraju, vraćajući se na ideju o jednostavnosti, mogli bismo postaviti i pitanje o granici našeg vizualnog osjetila. Promatrajući slike može nam se učiniti da se one nadovezuju jedna na drugu, da je tijek naracije itekako prisutan, no nije li tako i u stvarnom životu? Svaki segment u zbilji praćen je prethodnim, a vođen je idućim.

         Kombiniranjem akrline boje, olovke i aplikcija koje formiraju reljef, Tisja dokida formalne slikarske elemente kao što su perspektiva ili svjetlost, no na taj način sve ostavlja otvoreno, a opet shvatljivo. Zadirući u područje nadrealizma radost života sažima na bitno, jer u mašti je moguće da su harmonikaši padobranci ili da ljubavnici žive u krošnji drveta. Pojednostavljajući situacije autorica se približila svima, likove je oslobodila, prazninu ovjekovječila, sve nesputano živi i nastvlja se.