KRUNO MARTINOVIĆ: Izbor 1966. – 2017. Pjezaži, vedute, portreti

IZLOŽBA

mjesto održavanja: GMV Palača Sermage / Galerija starih i novih majstora, Trg M. Stančića 3
datum početka/završetka: 07.12.2017. / 07.01.2018.
otvorenje: četvrtak, 7.12.2017. u 19,00 sati

           Na izložbi  varaždinskog likovnog umjetnika Krune Martinovića predstavljen je izbor radova, i to slika u tehnici ulja na platnu i akvarela te crteža, s prikazima pejzaža, veduta i portreta nastalih u razdoblju od 1966. do 2017. godine, koje je za ovu prigodu odabrala Elizabeta Igrec, viša kustosica u GMV-u.  

        Kruno Martinović (r. 1939. g. u Križevcima; po profesionalnoj vokaciji liječnik, specijalist interne medicine i mr. sc. iz područja kardiovaskularnih bolesti) na likovnoj sceni prisutan je više od 50 godina. Nadarenost za likovno izražavanje pokazivao je i posvećivao mu se tijekom cijelog školovanja, no pravu slikarsku afirmaciju započeo je samostalnom izložbom 1978. godine, upravo u Galeriji slika GMV-a (danas Galeriji starih i novih majstora). Najopsežniji dio njegova slikarskog opusa obuhvaća slike s prikazima krajolika, pretežito u tehnici ulja na platnu, s vegetabilnim i floralnim motivima, kao i arhitektonsko-urbanističke kompozicije, za koje motivsko nadahnuće crpi iz barokne jezgre Varaždina. Također, u svojemu likovnom stvaralaštvu posvetio se i portretima, koje ostvaruje kao skice olovkom i tušem  te kao slike u tehnici ulja na platnu, pri čemu se upušta u kompleksnije, analitičke studije. Manji dio Martinovićeva opusa odnosi se na ženske aktove i karikature.

        U monografiji o Kruni Martinoviću, objavljenoj 2002. godine, povjesničar umjetnosti Juraj Baldani, između ostaloga, je napisao: „U razvoju slikarskog opusa Krune Martinovića dominantna je potreba za tragalaštvom. Ti napori spontano su ga doveli do brisanja oblika radi adoracije boje, uništenja konstrukcije radi bujanja svjetlosnih titraja, zamračenja vizije tvarnog, da bi se rastvorila vrata zapretenostima psihe. Više privučen centrifugalnom silom kolorističke raskoši nego programskim usmjerenjem, slikar se u posljednjoj fazi razvoja našao u njedrima apstraktne lirike, koja su ga privukla magnetom igre i slobodom neslućene opuštenosti. (...) Slika zanosnim nagonom za oblikovanjem svijeta što ga okružuje. Zaljubljenik je u prirodu, oduševljen gradovima i prijatelj s ljudima. Pogled zaustavlja na ljepoti oblika i raskoši boja, te ih nadahnutim pokretima nanosi na platna. I zato njegov pogled, boje na paleti i nanosi na platna, začarani su trokut, u kojem se stvarnost tvarnog pretapa u viziju plemenitosti i optimizma.“  

povratak