Konzervatorsko-restauratorski radovi na oltaru sv. Ivana Krstitelja franjevačkog samostana u Varaždinu

OSTALO

ustanova: GMV Palača Herzer, Franjevački trg 10
datum početka/završetka: 15.05.2019. / 15.05.2019.
Organizator: Hrvatski restauratorski zavod – Restauratorski odjel Ludbreg, Gradski muzej Varaždin

U sklopu Srijede u Muzeju održava se predavanje o konzervatorsko-restauratorskim radovima na oltaru sv. Ivana Krstitelja u franjevačkoj crkvi u Varaždinu, uspješno završenima prošle godine. Predavanje je pripremio Tomislav Sikinger, voditelj Restauratorskog odjela Ludbreg Hrvatskoga restauratorskog zavoda, ustanove kojoj je obnova oltara bila povjerena. Samostan i crkva sv. Ivana Krstitelja pripadaju najcjelovitijem baroknom sklopu u Varaždinu, koji se razvijao od početka 13. do sredine 18. stoljeća. Oltar sv. Ivana Krstitelja, podignut između 1699. i 1702. nakon što je prvotni izgorio u požaru, uz propovjedaonicu je najstariji očuvani dio crkvenog inventara. Franjevci su ga naručili kod mariborskih stolara Hermana Sultza i Matije Simona prema nacrtima bavarskog franjevca o. Kristofora Zettla, a u dijelovima je u tri navrata do Varaždina prevezen Dravom. Kiparski radovi na velikim skulpturama svetaca pripisuju se mariborskom kiparu Franji Krištofu Reissu, koji ovim ciklusom ostvaruje remek-djela. Zbog izrazito visoke vlage koja je prodirala iz kripte ispod svetišta, na oltaru su nastala velika oštećenja, zbog čega je bila potrebna hitna sanacija. Nakon obavljenih konzervatorsko-restauratorskih istraživanja i pripremljene dokumentacije, obnova je započela 2009., a završena je 2018. godine.

Na predavanju će biti riječi o cijeloj kronologiji nastanka monumentalnog franjevačkog oltara u 17. i 18. stoljeću, kao i njegovoj povijesti te vraćanju izvornog izgleda.

Program počinje u 19 sati, a ulaz je besplatan.
 

 

Konzervatorsko-restauratorski radovi na oltaru sv. Ivana Krstitelja 

franjevačkog samostana u Varaždinu

Godine 2018. konzervatorsko-restauratorski radovi na oltaru uspješno su završeni. Oltar je jedan od najljepših baroknih oltara SZ hrvatske i sa svojom visinom od 13,5m sigurno jedan od vizualno najimpresivnijih. Tome pridonosi njegova jedinstvena tehnološka, kompozicijska i najviše koloristička koncepcija kontrasta zlatnih skulptura i crne arhitekture oltara. Kronologiju nastanka ovog monumentalnog oltara u 17. i 18. stoljeću, povijest i vraćanje izvornog izgleda 303 godine starog oltara, predstavit ćemo na predavanju „Konzervatorsko-restauratorski radovi na oltaru sv. Ivana Krstitelja franjevačkog samostana u Varaždinu“.

 

O oltaru i radovima

Samostan i crkva sv. Ivana Krstitelja spadaju u najcjelovitiji barokni sklop u Varaždinu koji se razvijao postupno ali skladno, od početka 13. do sredine 18. stoljeća. Crkva, iako skromna po vanjštini, ima izrazito zrelo barokno rješenje unutrašnjosti. Zadržala je model tipične propovjedničke dvoranske crkve s dubokim pjevalištem nad glavnim ulazom i brodom koji je sveden na širinu dubokog svetišta s ugrađenim pobočnim kapelama. U požaru 1665. godine izgorio je glavini oltar pa su franjevci naručili novi oltar kod mariborskih stolara Hermana Sultza i Matije Simona prema nacrtima bavarskog franjevca sa službom u Varaždinu o. Kristofora Zettla.

 

Oltar sv. Ivana Krstitelja je uz propovjedaonicu najstariji očuvani dio inventara te franjevačke crkve. Podignut je između 1699. i 1702. godine, a njegovi su dijelovi u tri navrata prevezeni Dravom do Varaždina. Kiparski radovi na velikim skulpturama svetaca (Ane, Joakima, Elizabete, Zaharija, Petra i Pavla) pripisuju se mariborskom kiparu Franji Krištofu Reissu, koji ovim ciklusom ostvaruje remek-djela svoga kasnijeg razdoblja. Izvorna oltarna pala, naručena u Beču od Bernarda Weiterena, nije se očuvala, a današnju je 1857. godine naslikao Johan Beyer iz Graza. Slike iz života sv. Bonaventure i sv. Ivana Kapistrana sa središnje zone retabla naslikao je 1701. godine Ioannes Geiorgius L. Zirky. Izvornu voštanu polituru na crno bajcanom furniru od orahovine, kombiniranu s pozlaćenim aplikacijama i draperijama kipova, oltar je dobio tek 1715. godine, a izradio ju je zagrebački slikar Joakim Shidt. Oltar je repolikromirala i cjelovito obnovila radionica mariborskog pozlatara Josipa Zorattija 1908. godine, a iz te obnove potječe i današnji tabernakul.

Zbog izrazito visoke vlage koja je prodirala iz kripte ispod svetišta, te djelovanja insekata koji se hrane drvom, nastala su velika oštećenja donjih dijelova oltara, pri čemu se desni bočni dio oltara spustio za 14 cm, što je narušilo njegovu statiku.

Zbog potrebe za hitnim zaustavljanjem daljnjeg propadanja oltara, Konzervatorski odjel u Varaždinu je od Hrvatskog restauratorskog zavoda zatražio izradu elaborata s prijedlogom cjelovitih konzervatorsko-restauratorskih radova. Konzervatorsko-restauratorska istraživanja na oltaru su obavljena 2008. godine, a na temelju tehničke dokumentacije i prihvaćenog prijedloga radova, već su iduće godine započeli radovi na njegovoj sanaciji koji su povjereni Restauratorskom odjelu Hrvatskog restauratorskog zavoda u Ludbregu.

Statička sanacija oltarne arhitekture obuhvaćala je podizanje desne strane oltara i ugradnju nove nosive drvene konstrukcije, pri čemu je zbog potrebe privremenog rasterećenja nosivih elemenata oltar djelomično demontiran. S obzirom da je prethodnim istraživanjima utvrđeno da su izvorna polikromija i pozlata na arhitekturi oltara te kipovima svetaca i anđela vrlo dobro očuvane, pristupilo se uklanjanju slojeva naknadne repolikromije, nakon čega su izrađene rekonstrukcije svih nedostajućih dijelova rezbarija, te vizualno uklapanje oštećenja u izvorni polikromirani sloj. S oltarnih slika su odstranjeni potamnjeli lak i površinska nečistoća te su sanirana oštećenja nosioca i slikanog sloja.

Posebna vrijednost oltara ogleda se, kako u njegovoj monumentalnosti, visokoj kvaliteti izrade i jedinstvenom spoju kristološke, marijanske i franjevačke ikonografije, tako i činjenici da su ovom narudžbom varaždinski franjevci u sjevernu Hrvatsku doveli Franju Krištofa Reissa, majstora vodeće kiparske radionice iz Maribora. Njegovim dolaskom početkom 18. stoljeća nastavlja se kontinuitet prisutnost štajerskih umjetnika u Varaždinu koji su pridonijeli širenju utjecaja iz Graza, umjetničkog središta značajnog za naš kontinentalni barok.

Tomislav Sikinger, voditelj Restauratorskog odjela Ludbreg

povratak