U međuvremenu je kralj dekretom od 23. ožujka 1848. već bio imenovao Josipa Jelačića hrvatskim banom. Ban je u Beču 8. travnja položio prisegu, istodobno je imenovan podmaršalom i vojničkim zapovjednikom u Banskoj i Vojničkoj Hrvatskoj, a 18. travnja vratio se iz Beča u Zagreb. O svojem imenovanju banom Jelačić 19. travnja izvješćuje sve oblasti, tj. sva poglavarstva gradova i županija. U istom okružnom pismu on naglašava "... smatram ... za nuždno da sad odmah kriepko postupam, i iz sviuh silah o tom nastojim, da se red, povierenje i sloga u domovini povrati i učversti, jer to samo može učiniti da kod nas opet nastane mir kao jedino uslovje za moći uspiešno riešiti životna pitanja, koja će pretresati naš narodni sabor." I dalje nastavlja: "Dok se sabor sdruženih kraljevinah ne sazove, ima svako poglavarstvo i svaka oblast pod osobnim odgovorom u svom krugu u smislu ovoga naloga kriepko i neumorno dielovati, od nikoga i od nikuda službene naloge ne primati, pa se jedino i izključivo na mene kao na postavljenog od Njegovog kraljevskog veličanstva verhovnog Poglavara zemaljskog u svemu i u svačemu obraćati". Banova sintagma "od nikoga i od nikuda službene naloge primati" tumači se kao Jelačićev prekid državnopravnih odnosa s Mađarskom. Kratko nakon toga Jelačić izdaje nekoliko važnih proglasa:
