U početku revolucionarnih zbivanja 1848. u općoj pomutnji, u kojoj se u Varaždinu ni vlast nije najbolje snalazila, došlo je i do pobune protiv mjesnih Židova. Pod pritiskom nezadovoljnih građana, koji su Židove, među ostalim, zbog njihovih čestih odlazaka preko granice sumnjičili za špijuniranje u korist Mađara, gradsko poglavarstvo je 23. ožujka donijelo odluku da se Židovi, koji su se u Grad nezakonito doselili, moraju iseliti. Ta je odluka potvrđena i na skupštini građana 8. travnja. Napravljen je čak i popis od 26 Židova, tzv. Pinkl-Judi, koji u najkraćem roku moraju napustiti grad "zbog mira i sigurnosti osoba i imetka". Na takvu je varaždinsku odluku čak reagirao i ban Jelačić. On upozorava 9. svibnja gradsko poglavarstvo da do odluke Hrvatskog sabora ne smije tjerati Židove iz grada i da se on "zalaže za slobodu osoba bez razlike vjere i staleža". Kako se ni nakon banove intervencije neprijateljsko raspoloženje prema Židovima u Varaždinu nije smirilo, Ban već 13. svibnja upućuje poglavarstvo "da zbog mira, reda i sigurnosti postupa oprezno i čovječno i da ne tjera iz grada one Židove koji su tu rođeni i koji su pošteni". Židovsko pitanje bit će aktualno u Varaždinu tijekom cijelog razdoblja revolucionarne 1848/49.
