Od pogleda skriveno

Virtualna izložba

Predgovor

Virtualna izložba

Izložba Od pogleda skriveno promijenila je svoju koncepciju i način prezentacije od 2019. godine kad je koncept sa sinopsisom predložen na verifikaciju Gradu Varaždinu i Ministarstvu kulture RH. U međuvremenu se dogodila epidemija koronavirusa, koja je posve promijenila način rada kulturnih ustanova pa tako i muzeja. Odjednom je publika postala neželjena (?), a turistički grupni posjeti nedostupni. Napori koji su se svih proteklih godina ulagali u razvijanje odnosa s različitim dobnim i interesnim skupinama posjetitelja, radost pri povećanju njihova interesa za varaždinski muzej, zbog čega je godišnje znatno porastao njihov broj, na neko su vrijeme pali u drugi plan. Odjednom je sve postalo on-line? Pa tako i naša izložba! Od prezentacije originalnih predmeta i ambijenata u izložbenim prostorima barokne palače Sermage, odjednom sam se, na svojemu posljednjem i oproštajnom projektu u muzeju – u kojem sam provela četrdesetak godina – našla u situaciji mijenjati koncept izložbe, suradnike i medij. Rezultat je on line izložba provokativnog naslova Od pogleda skriveno, jer ne samo da prikazuje i otkriva dijelove odjeće koji su dugo godina bili sakriveni od javnih pogleda već nas povezuje s oporom sadašnjicom i s licima sugrađana skrivenih maskama, opreznih i sumnjičavih pri slučajnim susretima na ulici jer on, virus, tu je oko nas.

Kao što svaka situacija koju nismo planirali, ni željeli, može ponekad dati neko dobro, dogodilo se i nama. Susret s novom tehnologijom, rad sa suradnikom koji sebe smatra medijskim agnostikom, a zapravo je u svom radu spreman povezati različite medije, suvremenom suprotstaviti povijesno i zajedno s nama muzealcima oblikovati novi sadržaj prilagođen vremenu i okolnostima. Tako će se, u duhu izložbe i njegovanja odnosa s našom publikom, novo poglavlje razotkriti krajem svakog tjedna narednog razdoblja.

Čini se, da to i nije loš način za oproštaj!

Ljerka Šimunić

Uvod

O izložbi

Virtualna izložba Od pogleda skriveno prikazuje atmosferu malenih salona, upotpunjenu dijelovima odjeće i modnog pribora koji najčešće nisu bili vidljivi, niti su to smjeli biti. Razlog tome je bila sramežljivost vezana uz tabu prikazivanja golog tijela, posebno naglašena u europskim zemljama od 17. do sredine 20. stoljeća. Odjeća koja se direktno odijevala na nago tijela na taj je način također postala dio privatnosti i skrivena od pogleda. Riječ je o donjem rublju i njegovom razvoju predstavljenom na muzejskim predmetima. U muzejskoj zbirci sačuvano je malo starijih primjeraka jer se donje rublje dugo nosilo, prepravljalo i krpalo dok nije postalo neupotrebljivo. Korzeti, grudnjaci, gaće, potkošulje, kombinei, noćne kapice i spavaćice, čarape tek su se početkom 20. stoljeća počeli javno izlagati u izlozima dućana i trgovačkih centara. Taj dio svakodnevnog života povezan s oblačenjem, ukrašavanjem i održavanjem higijene odvijao se u intimi zasebnih prostora, a kod imućnijih slojeva u odvojenim prostorijama za ženske i muške članove obitelji. S vremenom su ti intimni prostori prerasli u malene salone – budoare. Javili su se u 18. stoljeću u Francuskoj ( fr. boudoir) kao mjesta gdje se pripadnik/ica aristokracije kupao, odijevao uz pomoć osoblja od povjerenja, najčešće sobara ili sobarice. Ponekad se u budoarima i spavalo, a pristup je bio dopušten supružniku. Ubrzo su i žene dobile svoj intimni prostor u dvorcu ili palači u obliku malenoga damskog salona, smještenog uz spavaću sobu, namijenjenog odijevanju i kompletiranju toalete. U posebnim prilikama, uz mjesto za uljepšavanje i dotjerivanje njegove vlasnice, služili su i za intimne posjete. Postali su svojevrsni ženski uredi, tajnovita ljubavnička gnijezda, o kojima se često šaputalo, ali se o posjetima i posjetiteljima nije javno govorilo. U novije vrijeme budoar se sveo na toaletni stolić sa zrcalom u sklopu spavaće sobe, opremljen modnim i kozmetičkim priborom i nakitom.

Izloženi su dijelovi donjeg rublju kao što su: steznici ili korzeti, grudnjaci, gaće, potkošulje, kombinei, podsuknje, nosači s obručima za krinoline, čarape, noćne košulje i spavaćice, noćne kapice, maske za spavanje, papuče, ogrtači i sl., muški modni dodatci, igre i razbibriga te aktovi.

Tajnoviti svijet budoara

Preobrazba budoara

Inventar budoara obično se sastojao od toaletnog stolića, velikog zrcala, pokretnog zaslona ili paravana za presvlačenje, para raskošnih naslonjača, ležaljke, kanapea, sofe ili kreveta ponekad natkrivenog baldahinom. Obično je bio smješten u blizini spavaće sobe ili je bio njezin sastavni dio. Prvotno garderoba i prostor za pranje i kupanje prerastao je u salon za odmaranje gdje je vlasnica provodila svoje slobodno vrijeme bez šminke, frizure i u kućnoj haljini, razonodivši se ručnim radom, slikanjem, muziciranjem ili popularnim društvenim igrama kao što su šah, mlin, trik-trak ili kartanje.

Za ovu funkcionalnost treba omoguciti javascript.

Donje rublje

Kratka tradicija

Donje rublje je zajednički izraz za sve muške i ženske odijevne predmete koji naliježu direktno na tijelo ispod gornje, vidljive odjeće. Oni su dosad bili najrjeđe izlagani predmeti u muzejima pa su i na taj način bili u javnosti skriveni od pogleda. Obično je izrađeno od perivih materijala kao što su lan, pamuk, svila i u novije doba sintetičkih vlakana u tehnici tkanja, pletenja ili kukičanja.

Povijest donjeg rublja nije dugog vijeka; u srednjem vijeku košulja se oblačila direktno na tijelo. Dijelovi donjeg rublja bili su prisutniji kod viših slojeva. Još u 16. i 17. stoljeću košulja je bila luksuzni predmet koji su si samo rijetki mogli priuštiti. Raskošni, čipkom ukrašeni okovratnici i manžete na rukavima koje vidimo na baroknim portretima često su bili samo dekorativni umetci. U rokokou su dame obično odijevale gornju odjeću; haljinu ili haljetak izravno na korzet, a široku suknju su oblikovale široke, bogato nabrane podsuknje koje su se stavljale jedna preko druge. Gornja je obično bila svilena čiji su se rubovi nazirali ispod suknje. U vrijeme Francuske revolucije nizovi podsuknja s korzetom bili su izbačeni, a ispod haljine nosio se uski triko ili potkošulja. Početkom 19. stoljeća u odjeću muškaraca i žena ulazi košulja jednostavnog kroja, izrađena od lako perivih materijala. Samo imućniji su si mogli priuštiti finije i maštovitije krojeno donje rublje. Krajem stoljeća pojavljuju se posebno kreirani komadi intimnog rublja, najčešće od batista ili svile, a oko 1925. dobilo je žensko donje rublje današnji izgled i funkciju. Najčešće je bilo pastelnih boja, elegantnog kroja s uskim naramenicama, ukrašenih čipkom i vrpcama, a košuljice i kombinei napustili su ravni kroj u zamjenu za strukirani prema obrisima tijela.

Korzet / steznik

Tjelesna manipulacija

Korzet¹ je odjevni predmet koji se nosi ispod gornje odjeće, a služi oblikovanju tijela ili prikrivanja tjelesnih oblina. Nalazimo ga i pod imenom steznik, mider i bodi s funkcijom podržavanja prsa i stezanja struka. Korzet se ponekad nosi kao modni dodatak na gornjoj odjeći. Odjevne dodatke za isticanje grudi i struka nalazimo u najstarijim civilizacijama poput one na Kreti gdje su uz pomoć svojevrsnog korzeta muškarci isticali struk, a žene grudi. U staroj Grčkoj i Rimu žene su pojasom isticale grudi i figuru. Kao posebno oblikovani odjevni predmet korzet se javlja krajem srednjega vijeka u ženskoj i muškoj modi da bi se – prema zahtjevima mode –istaknuo oblik tijela. Cotte je preteča steznika u obliku tunike s vezicama. U 16. stoljeću javljaju se u Italiji i Španjolskoj najstariji primjerci korzeta ojačani drvenim i metalnim umetcima.² Ponekad su korzeti služili prikrivanju tjelesnih oblina. U baroku se raspon bokova povećavao ušivanjem jastučića u prošivene vertikalne otvore, a umjesto drvenih daščica i metalnih šipki ugrađuju se kitove kosti. U rokokou je korzet zajedno s obručem za krinolinu definirao siluetu dama. U Engleskoj se nosio nešto blaži tip koji nije bio tako jako stegnut. Oblikovanje i izrada korzeta bili su povjereni specijaliziranim majstorima, a ne krojačima. U razdoblju klasicizma i empirea nestao je iz upotrebe, da bi se u vrijeme bidermajera³ trijumfalno vratio u modu, a od 1820. započela je njegova industrijska proizvodnja. Usprkos žestokim kritikama zbog trajnih tjelesnih oštećenja izazvanih pretjeranim stezanjem korpusa i karikaturalnih prikaza umjetno formiranih ženskih silueta, korzet iz upotrebe nestaje tek u prvoj polovini 20. stoljeća. Doduše, na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, u suglasju s modom san ventre⁴ , na koju su utjecali sve češći apeli liječnika, filozofa i modnog reformatora i stilista Paula Poireta⁵, koji su ukazivali na oštećenja unutarnjih organa žena, steznici su dobili prihvatljiviji oblik. Svakodnevno, sobarica je morala zakopčati gomilu kopči i kroz rupice provesti mnogo vezica te naposljetku stegnuti steznik svom snagom. Kako mu je zadaća bila stisnuti tijelo do stanja gubitka daha, podignuti grudi i rastvoriti dekolte, djevojke su korzete nosile od puberteta, ponekad i ranije kako bi se tijelo oblikovalo tijekom rasta na željene proporcije. Korzeti, podsuknje s metalnim kolutima ili čeličnim oprugama, jastučići od strune davali su ženama neprirodan izgled.

Nakon Prvoga svjetskog rata korzet je zamijenjen elastičnim i laganim podvezicama s pojasom, pridržavanim oko kuka, a u gornjem dijelu s držačem grudi – grudnjakom. U prirodnijem i manje štetnom obliku zadržao se do današnjih dana, najčešće pod imenom bodi.

¹ Naziv potječe od njem. Korsett, franc. corset, starofranc. cors: tijelo,
Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža
² Najstariji poznati korzet s čeličnim pojačanjima je iz 1556. godine, ibidem
³ Nakon 1815. godine
⁴ Sans - Ventre – Linie, bez trbuha
⁵ Paul Poiret (1879. – 1944.), Metropolitan Museum

Podsuknja

Slojevita raznolikost

Osnovna zadaća podsuknje je da štiti noge i intimne dijelove tijela žene od hladnoće i pogleda. Odijeva se ispod gornje suknje. U 18. stoljeću podsuknja je bila simbol ženstvenosti i objekt ženskog koketiranja. Da bi se postigla željena širina suknje nosilo se nekoliko podsuknja – jedna preko druge. Gornju podsuknju, obično svilenu i ukrašenu čipkom i vrpcama, koja je jednim dijelom bila dostupna pogledu, zvali su čednom, dok je donja bila skrivena ili prostačka⁷. Ovisno o modnom ukusu vremena, broj podsuknji bio je definiran. Za elegantni izgled dame ponekad je trebalo i do šest podsuknji. Početkom 19. stoljeća podsuknje su bile ojačane konjskom dlakom što je omogućavalo zvonoliko oblikovanje gornje suknje. Slojeve podsuknji nosile su bogate i siromašne žene, razlika je bila u vrsti i kvaliteti materijala. Velike količine finog batista ili svile zamjenjivalo se lanom i jednostavnošću kod građanki i seljanki. Da bi se postigla veća voluminoznost suknje ili haljine ugrađivani su željezni nosači u horizontalno postavljena prošivena udubljenja.

⁷ Chantal Thomass, Catherine Őrmen, Povijest donjeg rublja, Zagreb, 2011., str. 15.

Košulja

Dolična zaštita

U krevetu je dama u noćnoj košulji koja je usprkos činjenici da nije javno vidljiva ipak doživjela određene promjene od jednostavnog kroja i zakopčane do grla do dekoltirane i ukrašene vezom, čipkom i pozamanterijom. Glava se pokrivala noćnom kapicom od pamučnog batista, čipke i svile. Pri izlasku iz kreveta obuva papuče i zaogrće se penjoarom⁹ za jutarnju higijenu. Zatim odijeva gaće slične hlačama s rasporom po sredini i povezane uzicom. Oblači čarape od pamučnog konca, obično svijetle boje, ukrašene vezom, koje učvršćuje podvezicama iznad koljena. Crne čarape nosile su žene u koroti ili starije dobi. Obuva čizmice s nizom rupica s vezicama. Navedene radnje mogla je obaviti samo bez steznika kad je još pokretna. Tada odijeva korzet ojačan kitovim kostima. Sprijeda ga sama može zakopčati, dok za vezanje i namještanje na leđima mora imati pomoć sobarice ili partnera. Naročito je ta pomoć neophodna kod ulaska u tvorevinu od platna i metalnih obruča, tkz. košaru ili svojevrsni kavez¹⁰ koji služi podupiranju pretjerano široke suknje ili haljine. Sve do izuma krinoline, nakon 1845., širina se postizala odijevanjem više slojeva bogato nabranih podsuknja. Zimi su bile vunene ili lanene, a ljeti pamučne. Posljednja ili gornja podsuknja ukrašena je čipkom. Ponekad se na bokove dodavao jastučić radi njihovog proširenja i bolje zaobljenosti. Na tako oblikovano zvonoliko postolje nastavljao se gornji dio tijela stegnutoga preuskog struka i raskošnog poprsja. Krinoline, koje su nestale oko 1870., zamijenjene su još čudnijim konstrukcijama donjeg dijela haljina, sastavljene od podmetača ili jastučića na stražnjem dijelu tijela te metalne sklopive i rasklopive mehanizme koji su omogućavali sjedenje. Preko tih dodataka odijevala se podsuknja kako bi ih prikrila. Gomilanjem ukrasa stvorila se iluzija ženskog tijela čiji su prirodni oblici bili posve zamračeni, a kanoni ljepote sveprisutni: uzak struk, izbočene grudi i raskošni bokovi.

⁹ Fr. peignoir, ženski jutarnji ogrtač u kojem obavlja toaletu, ili jutarnji ogrtač.
¹⁰ Chantal Thomass, Catherine Őrmen, Povijest donjeg rublja, Zagreb, 2011., str. 44.

Noćna košulja / spavaćica

Večernja promjena

Ispod steznika i podsuknja žene su nosile košulju koju su navečer skidale i odijevale noćnu košulju. Do 18. stoljeća ženske i muške košulje bile su sličnog kroja. Razlike su bile u kakvoći tkanine i ukrasima. U baroku postaju strukirane, ukrašene vrpcama i čipkom, a kao dodatak se javlja maleni ogrtač preko ramena. Ta kombinacija je neko vrijeme imala ulogu i dnevne kućne haljine. U 19. stoljeću prelaze u spavaćice.

Noćna kapica

Noćna zaštita

Noćne kapice nosile su jednako žene i muškarci tijekom spavanja. Osim što su štitile od hladnoće čuvale su frizuru. Izrađene od finih, prozračnih materijala, ukrašene volanima, vezom i čipkom vezale su se vrpcama ispod vrata. Lagane kapice slične noćnima nosile su građanke u kući. Prilikom izlazaka stavljale su kao dopunu frizuri malena ukrasna pokrivala, slična kapici.

Kombine i negliže

Jednostavna zamjena

Kombine je jednostavnija zamjena za košulju, steznik i podsuknju. Nošenje steznika prvo je napušteno u intimi doma. Za primanje gostiju žene su odijevale negliže, elegantni, udoban haljetak sašiven od mekanih tkanina pastelnih boja s ukrasima od čipke, svile ili perja. Ispod njega odijevale su, umjesto steznika, kombine pridržavan uskim naramenicama, koji je jednostavno padao niz tijelo bez ikakvih koštanih ili metalnih dodataka. Negliže se nosio i kod jutarnje toalete kao kućna haljina. U iznimnim su prilikama pravila uljudnosti dopuštala damama primati posjete kad su bile u krevetu zaogrnute negližeom.

U prostorima za uređivanje i održavanje osobne higijene pojavljuju se lavori, vrčevi s vodom, sapuni i kreme. Obično se kupalo u košuljama i kapicama što je dopuštalo aktivnosti poput čitanja, pisanja i primanja posjeta tijekom uživanja u kupki.

Gaće u obliku hlača

Poimanje donjeg rublja

Povijest ženskih gaćica nije dugačka. Malo ih je žena nosilo prije početka 20. stoljeća. U 19. stoljeću djevojčice su ispod haljina nosile gaće u obliku hlača do ispod koljena, čiji su završeci s volanima i čipkom bili vidljivi. S uvođenjem poduka plesa i baleta u ženske škole i liceje početkom 19. stoljeća postalo je obvezno nošenje takvih gaća što je polako prešlo u naviku. Odijevale su ih i odrasle žene prilikom planinarenja ili njihanja na ljuljačkama. Postale su poželjne kao obrana od neželjenih pogleda u vrijeme mode metalnih obruča velikog opsega, ali i kao zaštita od hladnoće, prašine i slično. Postale su zaštita čednosti jer su pokrivale noge od bedara do gležnja. Kao proizvod pojavile su se oko 1870., dužine do ispod koljena, stegnute i ukrašene u donjem dijelu i rasporene po sredini. Popularnost i važnost su stekle u vrijeme plesova poput cancana u kombinaciji s crnim čarapama. Kada se sve više žena počelo baviti sportom – poput tenisa ili vožnje biciklom – takve su gaće ušle u širu upotrebu da bi zaštitile od pogleda intimne dijelove tijela. Tada su zbog praktičnosti skraćene. Naime, kako se prema sredini 20. stoljeća suknja skraćivala, tako su i ženske gaće postajale kraće, manje i decentnije. Pojam seksi donjeg rublja razlikovao se od današnjeg jer su prve gaće dosezale do koljena ponekad i do gležnjeva i nisu bile nimalo seksi.

Čarape

Statusni simbol

Prve čarape bile su načinjene od životinjske kože i vezane oko gležnjeva. Stari Grci nosili su čarape od životinjske dlake, a Rimljani kožne i vunene čarape. Dugo su čarape bile statusni simbol među plemstvom. Od 16. stoljeća čarape postaju dio donjeg rublja muškaraca, a ubrzo i žena koje su prepoznale njihovu praktičnost i udobnost, ali i senzualnost kao dio intimnog rublja. U središte muških pogleda došle su pojavom polurazgolićenih ljepotica u modnim žurnalima i časopisima kad je interes za donje rublje općenito pojačan. Njihove fotografije prilikom navlačenja ili skidanja finih pamučnih ili svilenih čarapa poticale su mušku maštu. Često su prikazivane nehajno odložene uz toaletne stoliće ili na sofe. Ulaskom u modu obojenih čarapa, posebno crnih ili crvenih, koje su se isticale u odnosu na bijelu podsuknju dobile su i dozu erotičnosti.

Otada do danas, ženske čarape, odnosno najlonke, smatraju se simbolom ženstvenosti. U Europi su postale popularne izumom najlona 1938., kada ih je kompanija DuPont ponudila kao alternativu jednostavnim vunenim i jako skupim svilenim čarapama koje su simbolizirale luksuz. Nakon Drugoga svjetskog rata najlonke su postale pristupačne svim ženama i nikada nisu izašle iz mode.

Košuljica za grudi, grudnjak

Prirodnija pokretljivost

Mala, kratka košuljica od finoga bijelog pamuka, rjeđe svile, koja se obično vezala na leđima bila je dugo vremena dio ženskoga donjeg rublja. Postupno se smanjuje i pretvara u prslučić s naramenicama i kopčanjem sprijeda, a koji prerasta u košuljicu za grudi s dvije kružno krojene, nabrane tkanine s metalnim armaturama pod dojkama, međusobno povezane trakicama. Smatra se da je starost grudnjaka stotinu godina. Za prvi prslučić za grudi, preteči grudnjaka zaslužna je 1889. Hermine Cadolle¹¹. Godine 1914. registriran je prvi službeni patent za grudnjak u SAD-u. Njegov izum pripisuje se Njujorčanki Mary Phelps Jacob kojoj je korzet smetao pri odijevanju haljine za ples. Stoga je s pomoćnicom oblikovala grudnjak od dva rupčića povezana vrpcom. Shvatila je da se bez steznika kretala prirodnije te je dizajnirala prve primjerke za tržište. Grudnjaci su omogućili normalno disanje, veću pokretljivost i prirodnije držanje tijela, a time i kreiranje jednostavnijih haljina. ¹¹ Chantal Thomass, Catherine Őrmen, Povijest donjeg rublja, Zagreb, 2011., str. 58.

Prslučić / Plastron

Zasebni umetak

Ukrasni ušiveni dio košulje ili gornjeg dijela haljine koji je bio vidljiv. Ukrašen umetak na prsima muških košulja i na gornjem dijelu ženskih haljina. Zaseban odjevni predmet u obliku malenog prsluka ili košuljice.

Muški modni dodatci

Manšete, ovratnici, gumbi

Sredinom 19. stoljeća javljaju se trgovine noviteta, različitih modnih dodataka koji se nisu mogli jednostavno izraditi u obrtničkim radnjama ili kod kuće. Posebno su bili traženi muški odjevni dodatci poput ukrasnih gumba, ukrućenih manšeta i ovratnika koji su se svakodnevno mijenjali i stvarali dojam besprijekorne čistoće i elegancije. Manšete i ovratnici raskošno ukrašeni venecijanskom ili briselskom čipkom javljaju se na baroknim portretima vladara i pripadnika aristokracije i bogatoga građanstva. Najčešće se radilo o lažnim umetcima (ulošcima). Taj je običaj nastavljen u 19. stoljeću, samo što su čipkane primjerke zamijenili jednostavniji, tvrdi, kartonom podstavljeni komadi koji su se masovno proizvodili i stoga bili jeftiniji i pristupačniji širem sloju korisnika.
U modi su bili cilindri; visoki tvrdi šeširi u obliku valjka, ravnih ili sa strane savijenih krila. Izrađivali su se od pusta, obojene zečje dlake, pliša ili svile u crnoj ili sivoj boji. Početkom 19. stoljeća proširio se Europom i Amerikom kao sastavni dio muške građanske odjeće. Uz njih su muškarci nosili bijele svilene šalove, rukavice, u džepu gornjeg kaputa monokl, a u ruci štap za šetnju. Neizostavni detalj je bila i kravata koja je bivala sve veća. U modu ulaze i leptir mašne od baršuna, svile ili brokata.

Priča o cilindru

Priča o cilindru počela je 1797. u Londonu, kad je galanterist John Heatherington izradio apsurdno visoki šešir valjkastog oblika te odlučio izići na ulicu noseći ga na glavi. Reći da je taj prizor izazvao pomamu vrlo je blago. Po izvještajima iz onog vremena, došlo je do pravih nereda: prolaznici su se križali, nekoliko se dama onesvijestilo, a djeca su vrištala. Heatherington je odveden na sud zbog „nošenja visoke strukture u svrhu širenja straha”, ali je uspio dokazati da je to tek modificirani, posve bezazleni jahaći šešir.¹²

¹² K. D., Odjeća koja je izazvala javne nerede, tportal.hr, 2009.

Igra i razbibriga

Igre na ploči su vrsta igara čija se radnja odvija po podlozi razdijeljenoj na polja i koja može biti napravljena od raznih vrsta materijala. U većini slučajeva ploča je obično podijeljena na polja koja su iste veličine kao kod igre šah, no to nije obvezno.

Otkriveno / prikriveno

Naličje stidljivosti

Umjetnici, posebno slikari i fotografi 19. i prve polovine 20. stoljeća otkrivali su u svojim djelima svijet prikrivene stidljivosti, odnosno njegovo naličje, otkrivajući pri tom erotsku moć donjeg rublja koje je javnosti nevidljivo, ali svojom bjelinom, mekoćom tkanina i krojem pridonosi šarmu žene i potiče maštu suprotnog spola. Ono što je sakriveno, ili tek prikriveno, izaziva znatiželju i pobuđuje interes. Tajni svijet budoara, donjeg rublja i razodijevanja s aktom kao temom osvaja umjetničku scenu. Umjesto alegorijskih i mitoloških prikaza aktova javljaju se realistički portreti dama, uhvaćenih pri odijevanju, odmaranju ili poziranju.

Erotske stereografije

Intimno druženje

Stereografije, posebno one s erotskim prizorima, bile su u Hrvatskoj jako popularne krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća, naročito zbog mogućnosti njihova umnožavanja. Glavni dobavljač stereografija za zemlje Habsburške monarhije bila je češka tvrtka K.K. Hof -Galanteriewaarenhaus. Originalne stereografije bile su uglavnom francuskog i britanskog porijekla, iako su se njome bavili i domaći fotografi poput Juliusa Hühna u Zagrebu. Na snimanjima pozirali su profesionalni modeli u salonima – budoarima. Gledanje stereoskopskih fotografija uz pomoć naprave – stereoskopa postalo je popularno na kućnim druženjima i u intimnim zabavama.¹³

¹³ Šimek, Ina, Stereografija, 2013., diplomski rad, Grafički fakultet, Zagreb